doctor

facebook: I ♥ doctor blog
twitter: @DoctorMisha

Kosovo je Turska, Turska je Kosovo !

misha | 26 Oktobar, 2013 09:00

Kosovo je Turska, Turska je Kosovo !

Ovih dana je kao bomba odjeknula izjava premijera Turske Redžepa Tajipa Erdogana da je Kosovo Turska i da je Turska Kosovo. Erdogan je na skupu pred nekoliko desetina hiljada građana Prizrena i drugih gradova Kosova rekao: "Draga braćo i prijatelji, imamo zajedničku istoriju kulture i civilizacije. Nemojte zaboraviti, Turska je Kosovo i Kosovo je Turska, mi smo toliko bliski tako da je i autor turske himne, Mehmet Akif Ersoj sa Kosova, iz Peći." Govoreći na skupu u Prizrenu zajedno sa premijerom Albanije Edi Ramom i premijerom Kosova Hašimom Tačijem, turski premijer je rekao da kulture Turske i Kosova mogu biti drugačije, ali da njihovi građani pripadaju istoj zemlji i da je Kosovo njegova druga zemlja. Albanski premijer Edi Rama izjavio je da su građani Kosova i Turske, Albanci i Turci, bratski narodi koji se angažuju na izgradnji svoje budućnosti. Kosovski premijer Hašim Tači je podsetio da je Turska bila prva država koja je priznala nezavisnost Kosova. (Prva zemlja koja je zvanično priznala nezavisnost RKS bila je Kostarika, koja je to uradila još 17. februara, a potom i Avganistan. Sutradan, 18. februara 2008, zvanično priznanje su objavile i SAD, Francuska, Velika Britanija, Albanija i Turska, prim. Misha).

Međutim, mene je mnogo više iznenadila burna reakcija zvaničnog Beograda. Ministarstvo spoljnih poslova Srbije saopštilo je da „ovakve izjave nikako ne mogu da budu prihvaćene kao prijateljske. One odstupaju od uveravanja koja imamo u kontaktima sa najvišim turskim zvaničnicima. Dušanov grad je verovatno najneprimerenije mesto za takve izjave. Svako u svetu zna da je Kosovo srpska reč i srpska teritorija, čak i oni koji su priznali tu kvazidržavu." Ova zaoštrena retorika me asocira jedino na neke vanredne parlamentarne izbore 2014. godine, jer nema puno smisla dizati ovoliko prašine posebno kada su poznati sledeći fakti: Turska priznaje Republiku Kosovo od 18. februara 2008. godine i Srbija zbog toga nije prekinula diplomatske odnose sa njom; Beograd i sam priznaje realnost nezavisnosti Kosova- pozivajući Srbe da učestvuju na lokalnim izborima 03. novembra tekuće godine koje organizuje Priština, po Briselskom sporazumu iz aprila 2013. godine. Ok, tačno je da Kosovo nije Turska, ali Kosovo nije ni Srbija!

Ipak, cela ova priča oko turskog Kosova me je podsetila na jednu emisiju Peščanika u kojoj sam čuo zanimljive istorijske činjenice o tim "bratskim vezama Albanaca i Turaka", a kojima smo upravo mi i "kumovali": 

 Peščanik, 29.03.2013.

"...U ovoj emisiji je već bilo pokušaja da se objasni kako je Srbija došla do toga da posle sto godina ovih dana konačno mora da ode sa Kosova. Mnogo smo govorili o doprinosu postpetooktobarskih vlasti, i to svih, o doprinosu Slobodana Miloševića, a naša istoričarka Dubravka Stojanović je pričala o nekim elementima nakaradnog pokušaja Srbije posle Prvog svetskog rata da integriše Kosovo.

U današnjem Peščaniku prvi put će govoriti istoričar Vladan Jovanović koji se godinama bavi kolonizacijom Kosova, od Balkanskih ratova pa do našeg vremena. Često sam ovih godina nailazila na neke delove Vladanovog istraživanja i uvek ostajala zapanjena koliko je sve, ali sve što su srpske vlasti pokušavale na Kosovu početkom 20. veka bilo naopako i predodređeno za neuspeh. Tužan kraj ove priče kojem prisustvujemo bio je napisan u uvodnom poglavlju, na početku kolonizacije. Sve je bilo tu – i nasilje i korupcija i trećerazredni političari iz Beograda koji se bave Kosovom i podmićivanje pred izbore. Jednom rečju, kvintesencija sveg lošeg u srpskom shvatanju politike. Slušate Vladana Jovanovića.

Vladan Jovanović: Muslimani koji su zatečeni na prostoru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca su olako poistovećivani, bez obzira na svoje socijalno poreklo, sa vlastodršcima iz prethodne epohe, što je stvorilo atmosferu revanšizma u kojoj je njihovo iseljavanje trebalo da bude neka krajnja mera i legitimna za ono doba. Ukidanjem feudalnih odnosa, oko 60 odsto muslimanskih zemljoposednika je ostalo bez izvora prihoda, pa su im na raspolaganju ostale dve mogućnosti – ili da se preorijentišu na trgovinu i zanate ili da se jednostavno isele u Tursku.

Albanci su te 1918. mogli biti nezadovoljni iz više razloga. Prvo, u njihovim sredinama su otvorene državne škole na turskom jeziku, ne na albanskom. Zatim, vrata državne službe za njih su bila zatvorena. Njihova verska nadleštva su bila totalno politizovana, dok je njihova tursko-albanska politička partija Džemijat stavljena van zakona 1925. godine.

Ako se analiziraju rezultati srpske istoriografije o kolonizaciji Kosova može se steći utisak da je ta međuratna kolonizacija bila pokušaj ispravljanja nekakve istorijske nepravde, s obzirom na uverenje da je etnička struktura Kosova neprekidno bila menjana u korist Albanaca od kraja 17. veka do 1912. godine. Ono što je sigurno to je bila namera da se tamo nasele, kako se tada govorilo, nacionalno zaslužni, provereni elementi, odnosno ratni dobrovoljci, četnici, žandarmi, graničari, izbeglice, partijski aktivisti, mada je među kolonistima bilo dosta i penzionera, trgovaca, pa i avanturista.

Zanimljivo je da su i posle Drugog svetskog rata mere kolektivizacije i nacionalizacije direktno pogađale preostale turske zemljoposednike, dok su te njihove napuštene zemljišne parcele deljene kao nagrada ratnim dobrovoljcima, isto kao i nakon Prvog svetskog rata. Skromno učešće muslimana u antifašističkom pokretu svrstalo ih je u nelojalne manjine, čak i u Titovoj Jugoslaviji. Mere obračuna sa reakcijom i klasnim neprijateljem su već februara 1945. dovele do uvođenja vojne uprave na Kosovu tokom koje je stradalo dosta civila, dok su mnogi napustili zemlju. Već narednog meseca, prevashodno iz bezbednosnih razloga, doneto je čuveno rešenje o zabrani povratka predratnih kolonista na Kosovo. Ali je nakon nekoliko meseci, već u septembru, Tito dozvolio njihov povratak.

Jedan od glavnih protagonista kolonizacije u obe Jugoslavije bio je Sreten Vukosavljević, koji je smatrao da je nakon 1918. pritisak seljačkih masa na državu bio tako snažan da je vlast nekako morala da im izađe u susret bojeći se izbijanja socijalne revolucije. On je čak savetovao seljake da prisvoje zemlju svojih aga i begova i time državu stave pred svršen čin. Znači, to je savetovao čovek koji je bio broj jedan u tom procesu nakon Prvog svetskog rata.

Tokom dvadesetih godina bile su omiljene paralele sa Musolinijevom akcijom Bonifica integrale kojom je krajem dvadesetih potpuno preuredio zemlju. Trudio se da naseli 20 hiljada porodica ratnika i poljoprivrednika na potezu od Rima do Napulja i takvom deurbanizacijom je zapravo sprečio navalu seoskog stanovništva u gradove, pa se činilo da se po tom receptu može raditi i na Kosovu i Makedoniji. Međutim, ovde to nije bio slučaj.

Za razliku od sličnih kolonizacionih poduhvata toga doba u Argentini, Kanadi i na Kavkazu, naseljavanje Kosova i Makedonije je imalo naglašenu nacionalnu notu. Čak ni Turcima to uopšte nije bilo bitno, primali su i Albance. Bilo je bitno da su ‘turske kulture’, ali se pod tim podrazumevalo sve i svašta. Ovde je postojala namera da se koriguje etnička mapa, za koju su Cvijić i njegovi sledbenici pričali da je jeziva. Ovde nije bio cilj naseljavanje nekih beskrajnih prostranstava radi kultivisanja zemlje, već radi demografskog prestruktuiranja prostora.

Tokom tog iseljavanja muslimana rodila se ideja da se tu ubace Albanci i to je uzimalo maha. A što se tiče ovih imovinskih pitanja, mene je pre par meseci zvao neki advokat koji govori turski, odavde iz Srbije, kaže ima oko stotinak klijenata iz Turske koji se raspituju kako mogu da dođu do svoje imovine koja im je oduzeta što između dva svetska rata, što posle na Kosovu i u Makedoniji.

Problem naoružanog albanskog stanovništva dovodio je u pitanje sam ustavni poredak, zbog čega su jugoslovenska vojska i žandarmerija neprekidno bile mobilisane, sve do 1924. kada je pomoću artiljerije uništen centar kačaka u Drenici. Sa druge strane, kolonisti su sistematski naoružavani iz magacina pri javnim povereništvima, pošto su se kolonisti najčešće pojavljivali kao žrtve kačaka. Tek nakon incidenta u Labu gde su srpski naseljenici oružje masovno prodavali Albancima, doneta je odluka da se i oni razoružaju. Taj koncept razoružavanja je bio samo deklarativne prirode, pošto je na Kosovu uoči izborne kampanje 1927. nosilac vladine liste, znači Narodne radikalne stranke, podelio preko 500 pušaka gnjilanskim Albancima. Prilikom potera za naoružanim bandama vršena je represija nad čitavim selima, što je dodatno unosilo nespokoj među sve slojeve stanovništva.

Ta granica se do 1923. zvala mala Albanija. U tih šezdesetak sela nije niko smeo da uđe. I onda su 1924. godine združenom akcijom žandarmerije i vojske dovukli artiljeriju i izbombardovali sve. Poginuo je i Azem Bejta čuveni kačak i vođa Drenice. On, Hasan Priština i Bajram Curi, oni su još iz doba Balkanskih ratova, ali to su vrlo zanimljive biografije, čas sarađuju sa Srbima, čas ne, to su vrlo komplikovani odnosi. Taj Puniša Račić, on ima šume na Kosovu, čitav šumski kompleks jednog kosovskog sela je zauzeo i njegovi čuvari su zapravo kačaci.

To nisam pomenuo, saradnju radikala i Džemijata, to je partija koja je ukinuta 1925. godine. Zahvaljujući njihovim glasovima izglasan je Vidovdanski ustav, zahvaljujući njima je kolonizacija išla tako kako je išla. Znači, članovi tog Džemijata se zapravo nisu mnogo bavili potrebama svog naroda, niti su zastupali njegove interese. To su bili neki lični dilovi. Stranka je nastupala samostalno na izborima, osvojila je 23 mandata i potpom je zabranjena.

Kačak je turska reč i znači odmetnik od vlasti. Oni su u doba Otomanskog carstva bili naoružane grupice koje su se bavile otimanjem stoke i krađom. Početkom 20. veka oni se politički instrumentalizuju, ta velikoalbanska ideja zaista traje od Berlinskog kongresa, i vođe tih bandi vremenom postaju značajni politički faktori koji igraju značajnu ulogu i prilikom raspada Otomanskog carstva, pa čas sarađuju sa srpskom vojskom, čas ratuju protiv nje, pa u Prvom svetskom ratu, pa nakon osnivanja Jugoslavije. Kačačke bande su u potpunosti bile pod kontrolom tih ljudi. Bajram Curi, Hasan Priština i Azem Bejta, taj koji je poginuo 1924. godine prilikom granatiranja Drenice, pošto jugoslovenska vojska i žandarmerija nisu uspele drugačije da se izbore sa tim problemom.

Oni su počeli da osnivaju takozvane leteće odrede koje su finansirale sve armijske oblasti Jugoslavije. A ti leteći odredi su kasnije bili sastavljeni i od nekih pripadnika Albanaca, u Makedoniji od bivših bugarskih komita, isto onako čudna situacija, da bi u ranim dvadesetim godinama čak postojale čete organizovanih Arnauta, kako su se zvale. Setili su se da od Albanaca koje su smatrali lojalnima naprave kontra-čete, koje su takođe plaćali iz budžeta ministarstva vojske, ali s kojima nije bilo baš lako raditi. Ako kasne plate, oni krenu da napadaju svoje poslodavce, ima puno incidenata sa njima.

Najčešća meta tih kačačkih grupa bile su upravo kolonističke naseobine, a te provokacije su izazivale reakciju jugoslovenske žandarmerije uz krajnje represivne metode. Usled svih tih problema sredinom dvadesetih godina mnogi kolonosti su dobijenu zemlju počeli nelegalno da prodaju i da se vraćaju u rodni kraj. Ili su je, što je bio čest slučaj, iznajmljivali muslimanima, a oni se selili u obližnje varoši. Postoji jedna procena Žaka Ansela da se do 1928. godine skoro 65 odsto svih kolonista sa Kosova i Makedonije vratilo u zavičaj. Zato je 1927. izvršena prva ozbiljna revizija njihovih imanja, a vrhovno narodno povereništvo u Skoplju, njime su obično rukovodila vojna lica u rangu pukovnika, je organizovalo inspekcije i pretilo kolonistima oduzimanjem imovine i krivičnim gonjenjem ukoliko nastave da se bave tom prodajom.

Međutim, onda su se kolonisti služili trikovima, pa su sa kupcima sklapali tzv. ugovore o ustupanju koji su sadržali klauzule o otkupu dugova i koji su obično odgovarali tržišnoj ceni nekretnine. Tako da to formalno nisu, ali faktički jesu bili kupoprodajni ugovori. Postoji jedno selo u tetovskom kraju Bravenica koje je bilo poznato po tome što su tamo živeli četnici koji su se specijalizovali za trgovinu državnim zemljištem i bukvalno im niko nije mogao ništa. Na kraju krajeva, imanja Nikole Pašića i Milana Stojadinovića na Kosovu i Makedoniji su kupovana relativno jeftino, a potom prodavana meštanima za basnoslovne sume.

Inače, čitava ideja o iseljavanju jugoslovenskih muslimana u Tursku neprekidno je ubacivana iz Turske, koja je takvim emigrantima nameravala da naseli opustele predele na krajnjem istoku zemlje i eventualno ih upotrebi u borbi protiv Kurda. To je 1938. godine rezultiralo konvencijom o iseljavanju neslovenskog elementa, u pitanju je bilo 200 hiljada ljudi sa Kosova i iz Makedonije. To se dogodilo i posle Drugog svetskog rata tzv. džentlmenskim sporazumom, usmenim sporazumom između Tita i turskog šefa diplomatije Keprilija.


Jugoslovenske vlasti su radi podsticanja iseljavanja Albanaca njih svrstali u narod turske kulture, zloupotrebili su, uz saglasnost turske strane, tu konvenciju, i predlagali suzbijanje antipropagande iz Tirane, koja je pozivala kosovske Albance da ostanu tu gde jesu i da ne nasedaju na jugoslovensku propagandu. Zatim su od mera preduzimali što češće pozivanje neslovenskih regruta na vojne vežbe, premeštaj neslovenskih činovnika u druge delove zemlje, češće proglašavanje stočnih zaraza u albanskim selima, zabranu sađenja duvana itd. Dakle, nezavisno od karaktera svog državnog uređenja, bilo ona prva ili druga Jugoslavija, ona je bila saučesnik u zločinu koji je velikodušno prihvatio tursku ideju i razradio je do tančina.

Gotovo identičan proces iseljavanja je organizovan u Rumuniji i Bugarskoj tokom tridesetih godina i nakon Drugog svetskog rata. Sa druge strane, uključivanje Albanaca u takav migracioni proces i njihovo isticanje u prvi plan bilo je ekskluzivna ideja srpskih i jugoslovenskih vladajućih elita. Nelojalnost Albanaca u međuratnom periodu je pripisivana njihovoj sklonosti iredentizmu, dok je u ranim pedesetim godinama to pripisivano njihovoj odanosti Enveru Hodži i Staljinu, koji su bili ideološki neprijatelji jugoslovenskog socijalizma. Ratni zločini prvenstveno četničkih jedinica nad sandžačkim i kosovskim muslimanima takođe su podgrevali to stanje kolektivnog straha.

Nakon završetka rata iseljavanja su podsticali razni zakoni socijalističkog režima o zabrani šerijatskih sudova i verskih škola, o zabrani nošenja feredži i drugi ateistički propisi, koji su zadirali u patrijarhalni svet muslimana. Već 1951. godine muslimani su se počeli masovno izjašnjavati kao Turci ne bi li bili uzeti u obzir za emigriranje, pošto je tako bila jednostavnija procedura. Stoga je između dva popisa stanovništva na Kosovu između 1948. i 1953. broj lica koji su se deklarisala kao Turci narastao čak 26 puta, iako su u turskoj ambasadi u Beogradu ponavljali kako su voljni da prećutno prime izvestan broj Albanaca.

Tim velikim iseljeničkim talasima su obično prethodile velike akcije razoružanja kosovskih Albanaca. Ima toga početkom dvadesetih godina naročito u Metohiji ali i tokom 1955-56. jugoslovenska služba državne bezbednosti na čelu sa Rankovićem je sprovela jednu takvu kampanju. Ranković je inače i među turskim diplomatama važio kao osoba koja je zadužena da bdi nad izvršenjem džentlmenskog sporazuma iz 1953. Međutim, pitanje obeštećenja tih iseljenika sa Kosova i Makedonije je bilo najteže. Ono je privremeno rešeno 1936. kad je Jugoslavija isplatila Turskoj 17 miliona dinara za otkup zemljišta muslimana radi naseljavanja, kako se onda govorilo, našeg zdravog nacionalnog elementa.

Međutim, problemi su nastupili januara 1950. kada je u Ankari potpisan protokol o obeštećenju turske imovine i imovinskih interesa u Jugoslaviji, a koji je predviđao da turski vlasnici imovine budu oslobođeni svih poreza i dugova koji su nastali pre nacionalizacije. Pored toga, Turska je zahtevala da Jugoslavija isplati u devizama svu imovinu onih koji su se iselili pre 6. aprila 1941. i suma koju su potraživali iznosila je 20 miliona dolara, dok je jugoslovenska strana cenila da je pola miliona dolara sasvim dovoljno obeštećenje, što je u Ankari shvaćeno kao uvreda.

Rezultat međuratne kolonizacije juga bilo je 19,5 hiljada naseljenih porodica. Vršene su neke procene etničke strukture tog stanovništva, 89 i nešto posto su bili srpske nacionalnosti, 10 odsto Hrvata, nešto malo Slovenaca. I oni su bili raspoređeni u nešto više od hiljadu kolonija. Međutim, ako se tu dodaju i porodice starosedelaca koje su dobile zemlju, onda je negde oko 48 hiljada porodica na direktan način bilo obuhvaćeno agrarnom reformom i kolonizacijom.

Istina, čak petina tog zemljišta je bila neobradiva, što je uz relativno nepovoljno podneblje, lošu bezbednosnu situaciju, samovlašće policije i poreskih organa celu tu famu o bogatom Kosovu i raju južnih Slovena činilo najobičnijom propagandom. Naravno, mnogi su nasedali na tu priču poput Slovenaca iz Istre koji su se umesto u Argentinu zaputili u Makedoniju i ubrzo pokajali. Čitava ta ideja o seobi ljudi iz naprednijih područja Jugoslavije na jug ostala je na nivou jednog propalog eksprimenta. Azem Pribićević je nekoliko godina proveo u Vučitrnu i tvrdio da je bila potrebna veća hrabrost da se čovek u to vreme zaputi na Kosovo nego u Ameriku.

Kolonizacija Kosova nije zadovoljila ni državu ni koloniste, još manje starosedeoce. Državni funkcioneri koji su učestvovali u tom procesu sredinom tridesetih godina su izjavljivali kako je naseljavanje Srba među pola miliona Albanaca bilo čist promašaj. Neprekidno se pričalo o duhu misije koji nedostaje, a to može ilustrovati podatak da su od 23 ministra agrarne reforme koliko ih se smenilo samo tokom dvadesetih godina svega četvorica obišli te južne krajeve. To pokazuje da proces naseljavanja nije bio u kontinuitetu, jer ga je sprovodilo političko telo po difoltu sklono čestim promenama.

Zato se i samo činovništvo osećalo ugroženim i nestalnim, pa je shodno tome i korupcija uzimala maha. Veleposednici su dobijali nepravednu naknadu, dok je taj obeshrabreni kolonistički svet postao teret i briga, ali i pretnja za državnu administraciju. Nakon Drugog svetskog rata blizu 16.000 srpskih porodica je ostalo bez prava povratka u južne krajeve, jer se novi režim od početka distancirao od rezultata međuratne kolonizacije, odnosno, napravili su neku vrstu revizije dodeljivanja zemlje između dva svetska rata, što je famozna odluka 153. Međutim, već u avgustu je donet zakon o reviziji kolonističkih odnosa koji je zapravo dozvoljavao onima koji su imali pravo na tu zemlju da se vrate na Kosovo.

Procenat Srba na Kosovu od početka 20. veka nije prelazio 30 odsto, varirao je između 30 i 23 odsto sve do 1981. godine i onih nemira kada je počeo novi talas iseljavanja, pa je taj procenat padao na 13 odsto itd.

Svetlana Lukić: Titova vlast nije dozvoljavala kosovskim Albancima da se iseljavaju u Albaniju, nego su kosovski Albanci dobijajući tursko državljanstvo preko Turske ulazili u Albaniju.

Vladan Jovanović: Tako je, to nije priča vezana samo za Tita nego i za predratnu Jugoslaviju. Tad je uspostavljen princip da se Albanci mogu iseljavati kao narod turske kulture, tako da su mnogi Albanci zapravo koristili tu mogućnost da se izjašnjavajući kao Turci isele u Tursku, a potom krenu dalje, a najčešće su završavali u Albaniji. U Titovo doba to je bilo jako komplikovano, 1948. i u doba rezolucije informbiroa, kada su mnogi optuživani da su saradnici Enver Hodže i da propagiraju Staljinovu ideologiju. Pregovori Tita sa turskim vlastima ranih pedesetih godina su zapravo bili nastavak onoga što je rađeno u doba Milana Stojadinovića.

Svetlana Lukić: Negde sam pročitala interpretacije da je zabrana povratka pre svega srpskih kolonista na Kosovo bila intencija Titovog režima da oslabi srpski korpus…

Vladan Jovanović: To je totalno nelogično, zato što par godina kasnije on te iste Albance iseljava sa Kosova. To je bila privremena obustava koja je trajala 5-6 meseci, tako da je to takođe jedna od loših interpretacija. Sad, manipulisanje kosovskim mitom i Srbima sa Kosova je doseglo svoj vrhunac upravo u doba Slobodana Miloševića, kada se na Kosovo gledalo više kao na izborne jedinice u kojima se mogu zloupotrebiti nepostojeći glasovi Albanaca na Kosovu.

Više od dve poslednje decenije sistem koji počiva na mediokritetstvu omogućava da se na čelu vitalnih državnih sistema nađu osobe koje su najblaže rečeno nedorasle. Sećam se devedesetih godina, na čelu privremenog Izvršnog veća bio je Zoran Baki Anđelković. Drugačiji ishod osim bahatosti i nasilja nije bilo moguće očekivati. Nacionalistička stihija iz devedesetih je bila potpuno u službi održavanja tadašnje oligarhije na vlasti. I danas imamo situaciju da su u ime države za Kosovo zaduženi jedan ratnohuškački novinar sa RTS-a i jedan julovac.

Čini mi se da je način na koji srpska vojska ulazi na Kosovo, a to je rat, zacementirao tu epsku liniju po kojoj su se kasnije kretale političke elite svih državnih tvorevina kojima je Kosovo pripadalo. Moj zaključak je da integracija Kosova definitivno nije uspela uprkos brojnim metodama koje su primenjivane. Od eksperimenata sa administrativnim statusom Kosova, te je bilo deo pokrajine Južne Srbije, pa Novi krajevi, pa je rascepkano na tri banovine, pa je bilo autonomna pokrajina. Preko tih eksperimenata, ekspatrijacije i kolonizacije, pa do onih najrepresivnijih mera. I čini se da su nedostajale samo one iskrene metode integracije poput kulturne i prosvetne.

Najverovatnije da sama ideja rekonkviste, kako su voleli predratni radikali da pričaju o povratku stare Srbije Srbiji, uopšte nije odgovarala duhu vremena, ne ovog sada, nego čak i onda, niti snazi države koja je zapravo pretendovala na tu teritoriju. Iz toga su usledile totalno pogrešno koncipirane kampanje koje su kulminirale donošenjem novog tragikomičnog ustava iz 2006. Njegovi autori su naučnom fantastikom u preambuli nehotice pokazali svoju bezidejnost i nesposobnost da se suoče sa realnošću."

 ALBANSKO-TURSKO PRIJATELjSTVO - NAŠIH RUKU DELO !

Moj strip: Paradoksalna partijska država !

misha | 18 Oktobar, 2013 16:40

Moj strip: Paradoksalna partijska država !

Nakon izbora 2008. godine, došlo je do paradoksalnog spoja tada antievropskih socijalista i proevropskih demokrata. Iako s jedne strane zadovoljan takvim sastavom Vlade (alternativa je bila SRS-DSS-SPS), saznanje da je "jezičak" koji je na toj pro-contra evropskoj vagi odneo prevagu u korist ovih "proevropskih" bila ŽIRAFA (Jovanča, youtube)- izazvalo je moje gađenje i prema toj "boljoj" grupaciji stranaka. To je bio više nego simboličan dokaz prednosti ličnog nad javnim interesom!

Jedinstvena Srbija - Evrožirafa je ujedinila Srbiju na njenom putu ka EU !

Inspirisan ovom bizarnom činjenicom sam pre tačno 5 godina uradio nekoliko strip-postova koji su se, na moju veliku radost, dopali mnogima. Glavni lik tih amaterskih stripova je bila upravo ta  EVROŽIRAFA. Još tada sam (oktobra 2008.), mada više teoretski, napisao sledeće reči- koje su mi se empirijski potvrđivale narednih godina i u praksi: "Tako se iz prelepe Afrike, žirafa, našla u maloj Srbijici! (...) Ubrzo je shvatila da se ovde bez mešanja u politiku ne može živeti! I rešila je da se učlani u neku političku partiju i tako pridobije prijatelje..."

 Doctor strip 2008. - Evrožirafa je morala da se pomiri sa sudbinom da je politika ušla u njen miran život! ("Žirafa za Srbiju u Evropi!:)"- link)

Srbija je poslednja partijska država u Evropi! Partija je ovde (p)ostala alfa i omega za normalno funkcionisanje života! Još od prvih koraka u društvenom životu Srbije, susrećemo se sa saznanjem da je "veza" (ili stranka) osnova za dalji napredak: od rođenja i školovanja, preko zapošljavanja i profesionalnog napredovanja, do penzije! Stranke su "Evropu", ne i njene vrednosti, preuzele samo kao sredstvo za ostvarivanje svojih interesa i ciljeva... 

Iz svog revolta prema ovakvoj paradoksalnoj partijskoj državi, kao i zbog svoje ljubavi prema stripu (i karikaturi) - rešio sam da ponovo aktiviram Doctor strip na svom blogu! Šta je danas (2013.), nakon pola decenije, sa našom Evrožirafom u ovoj "proevropskoj" zoo-državi ?!:)

Žirafa se te 2008. godine našla u bunilu usred ove partijske džungle. Da bi opstala, ubrzo se adaptirala i- učlanila u partiju! Jedinstvena Srbija (JS) je u Jagodini bio njen logičan izbor. (R)evoluciona modifikacija u Evrožirafu je njoj (i njenoj stranci) pomogla da preživi u ovom Vremenu globalizacije. Njen primer preživljavanja, igranjem na sigurnu kartu koja se zove "Evropa", sledili su gotovo svi...

 

Šta se desilo sa drugim vrstama u "proevropskom" Nacionalnom parku SRBIJA? I nakon izbora 2012. godine, srbistanski politički paradoks se nastavio. Sada proevropski socijalisti su ušli u koaliciju sa bivšim radikalima, koji su u međuvremenu postali novi napredni evropejci! Makijavelistički, ne birajući sredstva, dokopali su se cilja- vlasti! Tako su se svi ovi nekadašnji evrofobi i velikosrbi preobratili u evrofanatike. Posebno paradoksalno je i to što su baš "najskuplju srpsku reč" prineli kao žrtvu svojoj novoj Briselskoj veri! Ko bi rek'o čuda da se dese...

 

"Još nerođeni Krkobabić postao direktor javnog preduzeća" je rečenica sa domaćeg satiričnog sajta koja najrealnije opisuje profil drugog koalicionog partnera "proevropskih" socijalista- PUPS. To je familijarna stranka koja zarad svojih interesa (fotelje i krkanja) mudro koristi činjenicu da Srbija postaje zemlja starih i da je broj penzionera veći od broja zaposlenih. Ova interesna grupa se čak bestidno otvoreno protivi departizaciji kao "veoma štetnoj". I deratizacija je štetna, gledano iz ugla pacova! Pa da...

Tu je i partija "međuprostora"- niti vlast, niti opozicija, kameleonski sposobna da menja URS-ane nazive i tako zavara prosečnog srpskog glasača. Paradoksalno, iako se zalaže za departizaciju, upravo zahvaljujući "partizaciji" tj.uhlebljenju svojih partijskih kadrova- uvek uspeva da pređe cenzus...i čak bude u vlasti (ili oko nje)!

 

U paradoksalnoj Srbiji, male nebitne stranke su ustvari najbitnije! One mogu funkcionisati i po sledećem modelu: to je zvanično jedna stranka, koja se zbog prelaska cenzusa pojavi na listi druge veće stranke, a nakon izbora formira vlast sa trećom strankom! Moj modifikovani slogan LSV-a (vidi youtube!): "ZATO ŠTO ŽIVIMO OD OVOGA!", može postati moto svih ovih malih ljigavih stranaka...

 

Nakon Petooktobarskog polusmaka polusveta, demokrate su izgledale kao svetlo na kraju tunela. Ali, umesto da transformišu Srbiju na bolje, oni su sebe transformisali na gore. "Proevropsko opredeljenje" nije više isključivo njihovo ekskluzivno pravo, pa je DS sa svim svojim frakcijama danas samo jedna bezidejna grupacija... 

 

Antievropske stranke su danas u "proevropskom" Nacinalnom parku SRBIJA- ugrožena vrsta! Najčešće se sreću s one (donje) strane cenzusa...

 

Opet paradoksalno, kada se u Srbistanu konačno pojavio koncenzus da se krene na Zapad, ojačao je Istok. Tako, u totalnom rascepu i konfuziji nastavljamo da tumaramo u globalnoj magli. To potvrđuju i tzv. "bratske" veza sa Arapima(?!). "Mubadala" iz UAE dolazi na naše tržište, a ja mislim da je najprikladnije rešenje za naziv te Mabadaline ćerke firme za Srbiju: MA BUDALA!

 

Doctor blog - Hvala svima vama koji redovno čitate Misha.blog.rs :))

 

Dobrica Ćosić - Otac nacije !

misha | 01 Oktobar, 2013 10:01

Dobrica Ćosić - Otac nacije !
 
Dobrica Ćosić (Velika Drenova kod Trstenika, 29.12.1921.) - srpski književnik, romansijer, esejista, politički i nacionalni teoretičar, akademik (redovni član SANU), prvi predsednik SR Jugoslavije! Pročitavši njegovu najnoviju knjigu "Kosovo 1966.-2013." shvatio sam koliko zasluženo nosi i titulu "Oca nacije" (iako se sam uvek mršti na pominjanje iste, kako saznajemo iz uvoda pomenute knjige). 

Dobrica Ćosić - Pola veka neprikosnovenog autoriteta u intelektualnom životu
 
Ipak, čini se da mu se mnogo lakše dodeljuju titule "srpskog nacionaliste" i ili "ideologa velikosrpstva", koje su mu prvi prilepili Titovi komunisti još pre gotovo pola veka nakon njegovog govora na partijskom forumu 1968. godine o "srpskom pitanju" u SFRJ (prvenstveno o lošem položaju Srba na Kosovu i Metohiji). Tu kvalifikaciju su posle Titove smrti i raspada SFRJ, zaista paradoksalno, preuzeli novi antinacionalisti, mondijalisti, kriptotitovci, "nezavisni novinari" i razni funkcioneri "nevladinih organizacija"!
Titula "srpskog nacionaliste" i "ideologa velikosrpstva" negativno je uticala na percepciju njegovog književnog dela u Srbiji, Jugoslaviji i svetu, iako su njegovi književni i politički tekstovi bili izrazito antinacionalistički, demokratski i humanistički!
 
Prvo ozbiljno i dramatično razmišljanje o Kosovu - Dobrica Ćosić zapisuje 16. septembra 1966. godine. Njegovu najnoviju knjigu "Kosovo 1966.-2013." sam kupio baš 16. septembra 2013. godine! Zanimljiva slučajnost.
Ovu knjigu je zapravo priredila njegova ćerka dr Ana Ćosić Vukić, objasnivši da je 2004. kada se kosovska drama približavala svom raspletu, ona radila na pripremanju Ćosićevih knjiga "Stvarno i moguće" i "Piščevi zapisi", u kojima su joj zapali za oko tekstovi razmišljanja o kosovskom pitanju i srpsko-albanskim odnosima još od 1966. godine. "Kosovo 1966.-2013." je objavljena i promovisana 28. juna 2013. godine i predstavlja dopunjeno izdanje prethodne knjige "Kosovo" iz 2004.
Pročitavši je, dosta stvari mi je postalo daleko jasnije u vezi ove precenjene srpske reči- Kosova. Vizionarstvo, racionalizam i liberalizam kojima odišu Ćosićeve reči i misli su me u prvi mah zbunili? Zapitao sam se da li su njegovi najveći kritičari pročitali barem neko njegovo delo ili sude samo na osnovu reči istrgnutih iz konteksta? Odsustvo tzv. "političke korektnosti" u pojedinim segmentima njegovih zapisa (uglavnom o NATO-u u toku bombardovanja 1999. godine) se mogu protumačiti kao patriotizam, sloboda i smelost pisca da iznese stavove koji su u suprotnosti sa američkim globalnim stavovima i ciljevima! 
 
Već nakon pročitanih par stranica knjige- poželeo sam da napišem nešto na svom blogu o ovom živom velikanu (i mom zemljaku) koji je pola života posvetio pisanju o Kosovu i aktivnom učestvovanju u rešavanju kosovske krize. I sam sam se dosta bavio ovom temom na blogu. Iako se naša dva "bavljenja Kosovom" ne mogu porediti, ponosan sam na sebe jer se moji pogledi, stavovi i ideje u mnogo čemu slažu sa onim Ćosićevim!
Priznajem, prilikom pisanja ovog posta, bio sam na velikoj muci- kako da odvojim bitno od bitnog! Ipak, u cilju da vas zainteresujem za knjigu i da dam svoj skroman doprinos popravljanju imidža Dobrice Ćosića kod onih koji ne čitaju njegova dela, nego sude na osnovu predrasuda, potrudio sam da izdvojim samo neke od najzanimljivijih delova iz knjige "Kosovo 1966.-2013."
 
"U sadašnjim razvojnim tokovima nema drugog ishoda i rešenja osim razgraničenja, davanja mogućnosti samoopredeljenja Šiptarima, prekomponovanja jugoslovenskog prostora i stvaranja homogenih nacionalnih država na Balkanu", 23.decembar 1968.
 
Tito i Ćosić (KŠ, 1961.) - Dobrica Ćosić je posle XIV plenuma CK SK Srbije (29. maja 1968.) svojom odlukom za svagda napustio Savez komunista Jugoslavije!

"Skoro dve decenije sam ubeđen da je Kosovo rak Srbije i da ga treba odrezati, a pritom spasti Pećku patrijaršiju, Dečane, Gračanicu i kosovskopoljsko etničko područje oko Gračanice. Milošević i većina srpskih političara, uključujući i one iz opozicije, nisu imali hrabrosti za tu 'nacionalnu izdaju', pa se Kosovsko pitanje rešava vojskom i policijom. Sada je sa kosovskim Albancima neminovan rat ili kapitulantska, postepena predaja Kosova Albaniji...", 06.jun 1993.

"Kapitulacija Srbije možda je sa stanovišta njenog opstanka i neminovna, ali je možda kobna za političku budućnost malih naroda... Poslednji je čas da revidiramo svoje nacionalne koncepcije: Srbi u Hrvatskoj treba u okviru Hrvatske da zahtevaju samo autonomiju, Republika Srpska da se uspostavi u konfederalnom položaju i da se zasad odrekne ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom. Potom se založiti za teritorijalno razgraničenje s Albancima. To je, čini mi se, najviše što se u sadašnjim međunarodnim uslovima može postići u rešavanju srpskog nacionalnog i državnog pitanja. Ali, ko danas ima hrabrosti da taj nacionalni program javno izloži?", 17.septembar 1994.

"Narod u Bosni pati daleko više i beznadežnije nego u prošlom svetskom ratu... Kosovo je na 'dnevnom redu istorije.' Gubimo i Kosovo. Ali, to neće biti nacionalna nesreća. Oslobodiće se Srbija tog kancera. Što pre, to bolje.", 01.januar 1996.
 
"Milošević još uvek odbija da prihvati strano posredovanje i jugoslovenski nivo razgovora. Ako nije nameran da podnese ostavku čim dođu trupe NATO, ako nije smislio da svoje dosadašnje kapitulacije istupi časnim gestom- svojim padom zajedno s Kosovom, on je politički ludak.", 11.maj 1998.

"Najgore rešenje kosovskog pitanja je ostavljanje Kosova u Srbiji i Jugoslaviji po američkom projektu. Najbolje rešenje je trajno rešenje: otcepljenje Kosova, teritorijalno razgraničenje, odsecanje tog kancera sa iznurenog, poniženog tela Srbije.", 11.oktobar 1998.

"Niko racionalan nema više prava da špekuliše sa ishodom agresije NATO na Srbiju. Srbija mora biti poražena od Amerike i Zapadne alijanse. Srbija mora da napusti Kosovo. Tada će tek nastati muke s "autonomijom u okviru državnog i teritorijalnog integriteta Jugoslavije". To više neće biti nikakav državni integritet. A kako ćemo se onda osloboditi Kosova? Nastaviće da nas muči i kao albansko...", 03.maj 1999.

(Na zahtev italijanskog diplomate, Dobrica Ćosić je napisao članak "Između isključivosti i kompromisa" za rimski list Republika koji je objavljen 28.maja 1999. godine, a koji u celini ovde prenosim:)
"Istorijski razum nalaže da se rat Amerike i Evropske unije protiv Srbije i Crne Gore, koji je započet s nerazumnim motivima i hipokratskim izgovorima, odmah okonča s nekim razumnim ishodom, ako taj rat može imati bilo kakav razuman ishod. To je izuzetno teško postići, jer je 'kosovska kriza' pakleno čvorište raznoraznih spoljnih interesa i mnogobrojnih antagonizovanih činilaca kojima je teško ovladati, ako nema spremnosti na kompromis i žrtve. Jedan predlog kompromisa i žrtava izložiću i ja , svestan težine njegove realizacije.
Agresijom NATO na Srbiju i Crnu Goru ne samo da nije sprečena 'humanitarna katastrofa' kosovskih Albanaca, nego je ta nesreća višestruko uvećana. Nisu Srbi izvršili 'etničko čišćenje Kosova', jer za taj kriminal nemaju toliko snage i toliko bezumlja u svom očajanju. Kosovo je raseljeno, razoreno, spaljeno, opustošeno dejstvom ratnih faktora: separatističkim ustankom i terorom OVK i zloupotrebom svog naroda u porazu i povlačenju u Albaniju, borbenim dejstvima srpske policije i vojske na teritorijama koje su bile ratna baza albanskih separatista i terorista; i najviše - bombardovanjem avijacije NATO, koja je masakrima 'pametnih bombi' izazvala opštu paniku i bežaniju i Albanaca i Srba sa Kosova i Metohije. U imenovanju činilaca raseljavanja, manipulacije i militarizacije albanskog stanovništva, ne sme se zaboraviti kobna uloga propagande medija zemalja NATO, 'logistika' OVK koju su izvršili verifikatori  OEBS i Vilijema Vokera i druge 'humanitarne misije' na Kosovu.
Sa upropašćavanjem naroda Kosova, ovim totalnim ratom, upropašćena je i Srbija sa hiljadama pobijenih civila i vojnika, porušenim gradovima i selima, fabrikama, školama, bolnicama, mostovima, komunikacijama, televizijskim stanicama... U XX veku, posle holokausa, nema besmislenijeg i svirepijeg čina od ovog rata Amerike i Evropske unije protiv Srbije i Crne Gore. Stradanje albanskog i srpskog naroda mora se odmah zaustaviti, ako na ovom svetu još uvek ima pameti i egzistencijalne odgovornosti za sudbinu dva balkanska i evropska naroda,i ne samo njih.
Potpisnik ovog teksta nosi nesrećnu slavu u srpskom narodu; u srpskoj politici prvi je ukazao na separatističke težnje Albanaca na Kosovu (1968) i prvi je (1981) uvideo istorijsku neminovnost nacionalnog ujedinjenja albanskog naroda u jednu državu i mirotvornog teritorijalnog razgraničenja između Srba i Albanaca na Kosovu i Metohiji, kao racionalnog kompromisa dva suprotstavljena nacionalna interesa. Predlog o teritorijalnom razgraničenju, jedinom trajnom rešenju kosovske krize, i izlasku iz političke agonije i srpskog i albanskog naroda, ponovio sam u apelu francuskoj javnosti u pariskom Figarou, napisanom 8. aprila godine.
Moj predlog nema puno pristalica u Srbiji, jer se srpski narod ne odriče kolevke svoje državnosti, svoje 'Svete zemlje', svog 'zlatnog srednjeg veka', velikih manastirskih i privatnih imanja koje je ekspropirisala komunistička vlast, izgrađenih modernih gradova, industrije, termocentrala, infrastrukture, u koju je od Drugog svetskog rata uloženo oko 18 milijardi dolara samo srpskog kapitala. Srpska i jugoslovenska vlada ne prihvataju predlog o teritorijalnom razgraničenja i podeli Kosova, jer žele legitimno da odbrane državni integritet Srbije i Jugoslavije. Albanske političke vođe odbacuju razgovor o podeli Kosova i Metohije zato što teže osvajanju čitavog Kosova, stvaranju 'velike Albanije' i aneksiji srpske teritorije, u čemu ih danas izdašno pomažu inostrani faktori i armada NATO. Od 1966. godine Albanci se nisu borili za ljudska prava, nego za etnički čistu albansku teritoriju i republiku Kosovo. Pokrajina Kosovo sve do 1989. imala je sadržaje državnosti i bila konstitutivni član jugoslovenske federacije - konfederacije, s pravima koje nije imala 'uža Srbija', pa su Albanci i 1981.i 1983. dizali pobune za otcepljenje Kosova i ujedinjenje s Albanijom. Albanske vođe dobro znaju da su se posle toliko međusobnog ubijanja i proganjanja rasplamsale međuetničke mržnje, koje zajednički život realno čine nemogućim. Albanske vođe znaju da će srpska manjina pobeći od albanske većine i njene vlasti, i da joj nikakva žandarmerija Ujedinjenih nacija i NATO ne može trajno osigurati spokojan život. Pod protektoratom Amerike i Evropske unije, Kosovo će brzo i konačno postati etnički čisto, to jest albansko. A to je za budućnost oba naroda i njihovu koegzistenciju- najgori ishod.
Amerika i Evropska unija protive se teritorijalnom razgraničenju na Kosovu u ime principa 'nepovredivosti državnih granica', što posle raspada Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovačke i neuspelog stvaranja dejtonske Bosne i Hercegovine, najblaže rečeno, predstavlja demokratsko licemerje. Ultimativnost s kojom u rešavanju 'kosovske krize' nastupaju Amerika i Evropska unija jeste jezik i sredstvo sile, a ne mira i demokratije.
Teritorijalno razgraničenje Srba i Albanaca na Kosovu i Metohiji nije lako izvodivo, ali je mnogo lakše i humanije od ubijanja, rušenja i međusobnih proganjanja, koja ostavljaju motive za nova ratovanja na Balkanu. To razgraničenje ne treba da vodi 'etnički čistim teritorijama', koje bi obuhvatile sve Srbe i sve Albance. Podela Kosova i Metohije može se izvršiti globalnim razgraničenjem i stvaranjem malih državno-pravnih subjekata oko najvećih srpskih manastira i srpskih enklava- popun Monaka, Andore, San Marina, Lihtenštajna, Vatikana, kao i obrazovanjem autonomija poput Alanda u Finskoj. Evropa ima samo pozitivna iskustva s malim državnim oblicima i njihovom autonomnom demokratijom.
Teško je razumeti zašto takva iskustva ne bi bila primenjena na jugoslovenskom prostoru, na Kosovu i Metohiji, i tako albanskom i srpskom narodu bio rešen vekovni problem njihovih borbi za životni prostor, obezbeđen mir i uslovi za međunarodnu saradnju i civilizacijski razvoj.", 06.maj 1999.

"...nije moje da brinem o budućnosti Albanaca; moja je dužnost da brinem zbog Srba na Kosovu i primim suodgovornost za zlodela koje su Srbi počinili na Kosovu i Metohiji; moja je dužnost da osudim srpske zločine i tumačim kako su žrtve postale i zločinci...", 09.januar 2000.

"Primio sam dugačko pismo od Alije Zečaja u kome mi priča o svom stradanju. Sin Redža, poginuo kao borac "za oslobođenje svoje zemlje" i ostavio mu dva unučeta. Srbi su mu zapalili kuću. Bio je prognan u Albaniju. Kazuje o zločinima srpske policije i paravojnih formacijama. Govori sa žestokom mržnjom prema Srbima i ubeđenjem da su za svagda proterani s Kosova- "albanske zemlje od kad postoji svet". Stradanje i pogibija sina, zapaljena kuća, pobijeni susedi i rođaci, patnja u bekstvu u Albaniju, tog negdašnjeg albanskog antiseparatistu i prijatelja srpskog naroda preobrazili su u ljutog neprijatelja Srba.", 30.mart 2000.

"Prekjuče sam u Institutu za evropske studije govorio o izvanrednoj knjizi Brane Krstića "Kosovo pred sudom istorije" (ispod je predlog mape Kosova sa dva entiteta, iz pomenute knjige, prim.aut.); pred desetak ljudi izgovorio sam i svoj pogled na Kosovo i nacionalnu strategiju. Evo tog zapisa:
 
 
"Stari sam, uporni i uzaludni zagovornik teritorijalnog razgraničenja između Srba i Albanaca na Kosovu i Metohiji iz sledećih razloga:
1. Dijasporičan albanski narod ima etničko, istorijsko i demokratsko pravo da se ujedini u samostalnu nacionalnu državu koja ne treba da bude "velika Albanija, jer bi "velika Albanija" bila antisrpska, antimakedonska i antigrčka, dakle, ekspanzionistička državna tvorevina.
2. Za srpski narod je životno samo ono rešenje albansko-srpskih sukoba koje je trajno i koje se ostvaruje mirnim putem, demokratskim sredstvima i kompromisima.
3. Srpski narod dva veka proliva krv i mozak da reši svoje državno pitanje i sada ga mora okončati u uslovima koji su za njega izuzetno nepovoljni. Rasrbljivanje Srba i degradacija Srbije započetih u ovom veku, mogu da se okončaju u budućem stoleću i entropijama nacionalnog identiteta, što vodi propasti srpske nacije kao istorijske, etničke, političke i civilizacijske konstante centralnog Balkana.
4. Od etničkog kretanja ka severu i zapadu, koje je trajalo tri stoleća, na kraju XX ušli smo u vek etničke koncetracije, uglavnom nasilne, genocidne, kojom se dijasporični srpski etnos zgušnjava i homogenizuje oko matice - Srbije, poprimajući prvi put u istoriji teritorijalno razastiranje i granice koje može biološki i civilizacijski da pokriva i započne novu epohu u svom bivstvovanju.
5. Mi spadamo u one nesrećne male narode koji nijedno krupno nacionalno pitanje ne mogu da reše sami, ni visinu svojih životnih interesa i po meri ljudskih prava i pravde. Istorijski razum nam nalaže da prihvatimo egzistencijalne datosti uslovljene konstelacijom savremenog sveta i ostanemo na onom prostoru koji nikome nije sporan i koji niko ne može da otme ako nije moćan da nas i biološki uništi.
6. Demografski potencijal srpske nacije je toliko smalaksao da mi nemamo nikakvih izgleda da ostanemo na svim svojim istorijskim staništima, pogotovo na Kosovu i Metohiji gde živimo u manjini, s mlađom, moćnom i plodnom albanskom nacijom, koja je u ekspanziji i još sa svestranom podrškom Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije. Nesporna je činjenica da ćemo, ako ostanemo u zajedničkoj državi s Albancima, već za nekoliko decenija biti u manjini, pa će Kosovsko pitanje postati šumadijsko pitanje.
7. Istorijski razum nam nalaže da zaustavimo albansku varvarizaciju našeg prostora koja poništava srpsku, hrišćansku i evropsku civilizaciju.
8. Poslednji je čas da svoje nacionalno-državne preokupacije zamenimo civilizacijskim, životnim, ljudskim.
Mi smo primorani da žrtvujemo mnogo da ne izgubimo sve."
Iz Instituta za evropske studije nisam otišao ubeđen da me je shvatilo tih desetak ljudi koji su me slušali. Ali to više nije moj problem.", 30.april 2000.
"Ovih dana je Zoran Đinđić dao izvanredno značajan, pametan i hrabar intervju Večernjim novostima o "kosovskom pitanju". To je u ovom vremenu, sa stanovišta nacionalnih i državnih interesa, najznačajniji politički stav o tom kobnom Kosovu. Nije ga podržao Koštunica, a ni "građanske" partije. Ja sam mu dao svesrdnu podršku za novu politiku prema Albancima i Kosovu...", 11.mart 2003.
"...Onda sam mu (patrijarhu Pavlu, prim.aut.) izložio svoj Predlog za životnu koegzistenciju albanskog i srpskog naroda. Pažljivo me slušao i tek kada sam mu izložio predlog o hilandarizaciji srpskih manastira i našem demografskom padu, on se saglasio sa teritorijalnom podelom Kosova i Metohije. I on je ubeđen da Šiptari i Srbi ne mogu da žive zajedno, niti veruje u ideju pomirenja sadašnjih naraštaja. On je deset godina bio vladika u Prizrenu i iskustveno zna šta misle i čemu teže Albanci.", 24.septembar 2004.
"Kosovu i Metohiju izgubila je Srbija diplomatski, ali i svojom kratkovidom, glupom nacionalnom politikom, čiji poslednji period predstavljaju Milošević, DOS, Koštunica, nažalost i Boris Tadić... i svi srpski "lideri" sa Kosova, i sve političke stranke - Šešeljevi radikali, crkva, Vukovi ravnogorci, demokrate, socijalisti, nacionalni pesnici... A pre svih njih moje partizanske vođe i drugovi komunisti - titovci. Oni su 1966. kapitulirali pred Albancima, priznavši da su istinite šiptarske klevete da srpska Udba vrši teror nad šiptarskim narodom.
Nesrećan sam. Život, delo, ime, sve što sam bio - obeleženo je "velikosrpskim nacionalizmom" zbog borbe za demokratsko, pravedno i trajno rešenje kosovskog pitanja. Albanci su dobili kosovsku bitku Srbi su je izgubili zaslugom Tita, Kardelja, Bakarića i srpskih komunista - korumpiranih birokrata, titovaca.
Decenijama ja predviđam gubitak Kosova i pišem o pravednom rešenju kosovskog pitanja... Uzaludno!", 07.oktobar 2005.

"Demografski posmatrano, izgubljeno je Kosovo! Za svagda! Podela je bila moguća i uvek uslovno, samo do 1990. godine, kada je američki ambasador Cimerman razgovarao sa mnom i nudio mi trećinu Kosova.", 28.april 2006.
"Juče je Narodna skupština proglasila novi Ustav Srbije. Izglasan na referendumu 29. oktobra sa 53,4 posto. Jedva! Niko razborit ne veruje u smisao i značaj njegove preambule da je Kosovo i Metohija neotuđivi deo Srbije. To je kobna rečenica za buduću srpsku politiku, a činjenica za sve srpske demagoge. A Amerika i velike sile, odlučile su da se Kosovu da neka "uslovna nezavisnost", praktično da se i formalno proglasi albanskom državom. Srpska vlada i u celini srpska politika, zajedno sa crkvom i užarenom patriotskom inteligencijom, uporno i tradicionalno brani "svetu srpsku zemlju". Dokle? Moj predlog o podeli i spasavanju makar čiste etničke teritorije - severno od Zubinog Potoka, Zvečana i Ibra sa Kopaonikom - propao je i zbog srpskih nacionalnih mitoloških zabluda. Gubitnička nacionalna politika!", Novembar 2006.

"Politika prema Kosovu, koju vode Koštunica i Tadić, odnosno čitav srpski parlament, je po cilju nacionalna i državna politika koju je vodio i Milošević. On je branio Jugoslaviju i jedinstvenu srpsku državu i nije je odbranio. Tadić i Koštunica brane Kosovo u ime nacionalnog i državnog integriteta i suvereniteta, podržavaju ih radikali, crkva, izbeglice i pesnici...
DOS-ovska vlast je u državnoj i nacionalnoj politici prema Kosovu repriza Miloševićeve politike, ali bez njegovog otpora Zapadu i podviga u Haškom sudu u odbrani istorijske istine. Koštunica i Tadić nisu hteli da prihvate moj predlog; a nemaju čim da ubede Ameriku i Evropu, jer srpski argumenti se ne priznaju; od Srba se očekuje samo poslušnost i "politička korektnost". Albanci su u svemu jači. Srbija će da krvari i očajava, demoralisana, siromašna, ucenjena, jadna zemlja! Srpski fatum je Kosovo. Ja sam ga imenovao i sagledao kao životno pitanje srpskog naroda još 1968, ali moja politika je i od "demokratske vlasti" odbačena i poražena. Čak se i Izvršni odbor Srpske akademije nauka i umetnosti 1987. javno ogradio od mojih predloga. I celokupna srpska opozicija je protiv mog predloga za rešenje kosovskog pitanja.
Ana je objavila "Kosovo" 2004. godine; moj predlog prihvatili su pojedini razumni Srbi i razumni intelektualci u svetu; i čuveni Naom Čomski dao mi je podršku, međutim... Niko od srpskih "demokrata" i "Evropljana", nije imao hrabrosti da javno bude "izdajnik" i da se na Kosovu i Metohiji odrekne onog što je samo albansko, a odredi ono što je srpsko. A to je, sada, najminimalnije: Kopaonik i teritorije od Zvečana, Ibarskog Kolašina do Raške i Pazara.", 15.februar 2007.
"Kobna jednosmerna, nacionalna politika! "Odbrana Kosova" fikcijom "nepovredivosti državnih granica", ne prihvatajući moj predlog i još neku varijantu, boreći se na načelu "sve ili ništa", a svaki čitalac novina je mogao predvideti da Srbi dobijaju - ništa!
(...)
Izgubismo pola Kopaonika, Ibarsku dolinu i 46 kilometara niz Ibar čiste srpske teritorije. Pada i toplica. Za pedeset godina, Albanci će da stignu do Jastepca i Leskovca, ako ih ne pomori neka nova kolera, ili ako Amerika ne promeni politiku hegemonije "najveće sile", što je malo verovatno.
(...)
Evropa će u drugoj polovini XXI veka morati da ratuje protiv Albanije kao američkog i islamskog satelita. Srbija će se zgušnjavati ka Severu, a "pad Smedereva" biće "pad Niša". Srbiju će, ako opstane kao neka država, činiti Šumadija, Srem, Banat, deo Zapadne Srbije, Krajina i Hercegovina, već prepolovljene.
(...)
Veliku odgovornost za toliki gubitak srpske nacionalne teritorije, snosi i Srpska pravoslavna crkva, braneći Kosovo kao "svetu srpsku zemlju" i "srce Srbije", a ne i kao prostor spomenika evropske i hrišćanske civilizacije, što sam u pismu patrijarhu Pavlu predlagao više puta. Predlagao sam da se bori za "atoski model" srpskih manastira, sa statusom monaške republike na Atosu u grčkoj državi. Nisu naše vladike i arhijereji hteli da čuju za takvu izdaju "svete srpske zemlje".
A Srbi od Miloševića do Koštunice, Tadića, radikala Tome Nikolića i predvodnika socijalista Dačića, uporno, čudački, se bore za integritet i suverenitet Srbije, pozivajući se na obmanjujuću rezoluciju Saveta bezbednosti 1244, i ne koriste širu, civilizacijsku argumentaciju, o kojoj sam pisao u prethodnim zapisima. Teško je shvatiti srpsku nacionalnu, državnu i crkvenu politiku - anahronu, apsurdnu politiku! Deset, dvadeset godina srpski političari i komunisti, i antikomunisti, lupaju glavama o čelični zid američkog imperijalizma i nikako da shvate da u svetu politike ne postoji pravo i pravda, istorijske i kulturne vrednosti jednog naroda, nego samo zakon sile, pravo jačeg, američki imperijalistički interes.", 13.mart 2007.

"Ovih dana Amerika i Evropa donose "konačnu odluku" o "konačnom statusu Kosova" - nezavisnosti, kosovske, albanske države.
Najgora srpska reakcija na odluku o Kosovu, bila bi čuđenje kako se nepravda nanosi Srbiji. Srbi "opravdavaju" tu nepravdu: svojom mitizovanom, nerealnom politikom od Pašića do Petra Stambolića i Miloševića, od Miloševića do Koštunice i Tadića i svih njihovih "koalicionih partnera"...
(...)
Amerika i Evropska zajednica doneće ovih dana odluku o "nezavisnosti Kosova" i aneksiji Zubinog Potoka, Leposavića, Gornjeg i Srednjeg Ibra, pola Kopaonika, 46 kilometara u dubinu srpske teritorije. Dakle, do Osmanlijske granice koja je posle 1958. odlukom srpske vlade regionalizacijom opština postala granica Autonomne Pokrajine Kosovo. Tu teritoriju Albancima su darovali srpske komunističke vođe...", 28.mart 2007.
 
"Ovim Briselskim sporazumom, ja okončavam svoju kosovsku hroniku koju ispusujem od 16. septembra 1966. do 25. maja 2013. godine.
(...)
Nesrećan sam i zato što su odavno postajale političke mogućnosti da se kosovsko pitanje reši kompromisno i pravedno za oba naroda: teritorijalnom podelom i etničkim razgraničenjem.
(...)
I Slobodan Milošević je krivac što Srbija gubi etničku teritoriju, tzv. "Severno Kosovo", sa dolinom Ibra i južnim Kopaonikom. Kada je 1989. ukinuo brionski ustav Pokrajine Kosovo, Milošević je mogao i morao administrativnom odlukom da priključi Srbiji teritoriju kopaoničkog i studeničkog sreza, koja je besmislenom titovskom odlukom Vlade Republike Srbije 1958. priključena teritoriji Pokrajine Kosovo.
(...)
...U sadašnjoj međunarodnoj konstelaciji, smatram nužnim nastojanje da budemo primljeni u Evropsku uniju. I zato što takvo nastojanje predstavlja napor za brže civilizacijsko napredovanje i modernizaciju Srbije.
(...)
Da Srbija nadživi XXI vek, neophodan nam je sabir celokupnih umnih, radnih i moralnih potencijala srpskog naroda, uključujući i onog u rasejanju, u kome živi više od trećine Srba. Njihov intelektualni i ekonomski potencijal treba privući matici i dati im odgovarajući značaj, onako kako su to učinili neki narodi.
Kosovsko pitanje, čijem se političkom rešavanju mnogo zakasnilo, nije samo kosovsko; to pitanje zahteva temeljno poznavanje prošlosti i korišćenje iskustava iz dosadašnjih poraza.
Knjiga Kosovo tom cilju želi da služi.", Dobrica Ćosić, 24.i 25.maj 2013.
 
http://mile.blog.rs/gallery/3242/ivo%20andric%20dobrica%20cosic%201954%20nin.jpg
 Ivo Andrić i Dobrica Ćosić (1954.)- Na svečanosti prilikom uručenja prve NIN-ove nagrade kritike za najbolji roman objavljen u 1954. godini - za "Korene" (u žiriju su bili Milan Bogdanović, Velibor Gligorić, Eli Finci, Zoran Mišić, Borislav Mihajlović Mihiz i Stevan Majstorović), Ćosiću je prišao Ivo Andrić, čestitao mu i prijateljski ga posavetovao: "Nasmejte se, obradujte se, Dobrice, nećete u životu imati mnogo prilike za radost..."
«Prethodni   1 2 3 ... 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 ... 100 101 102  Sledeći»
 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb