facebook: I ♥ doctor blog
twitter: @DoctorMisha
misha | 21 Novembar, 2010 22:00
Podrška "Zakonu o zabrani pušenja u zatvorenom prostoru" !!! (2.deo)
11.11.2010. - Srbija bez duvanskog dima! :)
11. novembra 2010. godine u Republici Srbiji je konačno počeo da se primenjuje Zakon o zaštiti stanovništva od izloženosti duvanskom dimu. Nadležni najavljuju da će u kontroli učestvovati sve postojeće inspekcijske službe – od sanitarnih do prosvetnih…
U Srbiji je i do sada na mnogim mestima bilo zabranjeno pušenje. Ali je to retko ko poštovao, zato je sada glavna razlika u većoj novčanoj kazni, rigoroznijoj kontroli, ali i činjenici da za kršenje novog Zakona kaznu, osim pušača, plaćaju i neposredno odgovorna lica kao i firme, preduzeća ili druge ustanove u kojima se krši propis. I Ministarstvo zdravlja očekuje da će poštovanje Zakona biti dosledno jer su novčane kazne visoke – u maksimalnom iznosu i do milion dinara. Kako bi rekao naš narod- ošini Srbina po džepu i sve će da poštuje!
Ipak, ni ovaj Zakon nije toliko rigorozan kada je reč o ugostiteljskim objektima. Zakon ne propisuje potpunu zabranu pušenja u ugostiteljskim objektima- već onima sa prostorom do 80 kvadratnih metara dozvoljava da sami odluče hoće li biti pušački ili ne. U tom smislu sam Zakon nije toliko strog kao u nekim drugim zemljama- iako je Srbija peta u Evropi po broju pušača a prva po broju bolesti izazvanih duvanskim dimom! Kako je to u razvijenom svetu pokazuju sledeći podaci: na Islandu je zabranjeno pušiti i napolju ako u okolini ima dece, dok u Irskoj i Australiji ne može da se puši ni u klubovima i kafićima. Kanada je već nekoliko godina "zona bez dima", a u Norveškoj mladi zbog zabrane koriste duvan u prahu "snus",...
Pušenje na železničkoj stanici u Štutgartu je dozvoljeno samo u žuto obeleženom kvadratu !!!
Pre godinu dana sam na blogu napisao priču o svojoj facebook grupi Podrška "Zakonu o zabrani pušenja u zatvorenom prostoru". Početak primene Zakona kasnio je jedanaest meseci od prvobitno najavljenog datuma i za to vreme se otvorila široka javna rasprava o ovoj temi! To mi je, a da toga nisam ni bio svestan, išlo na ruku- jer se govorilo o mom blogu od interneta do amfiteatra. Vesti-online.com su u decembru 2009. godine u tekstu pod naslovom "Proterati pušače iz prostorija" napisale sledeće:
" Na Fejsbuku srpska grupa "Podrška Zakonu o zabrani pušenja u zatvorenom prostoru" ima sve više pristalica, verovatno najviše zbog činjenice da se zabrana, koja je inače na snazi, gotovo uopšte ne poštuje. Poštovaoci ove grupe znaju zastrašujuće medicinske podatke, a oni koji još nisu dovoljno o tome obavešteni treba da pogledaju brojke koje govore više od hiljadu reči... "
Ovi linkovi su se širili dalje internetom, broj članova moje facebook grupe se povećavao i to je poslužilo kao odlična osnova studentu V. Z. sa Fakulteta Organizacionih Nauka u Beogradu da u maju 2010. godine napiše Diplomski rad na temu: "INTERNET KAO INSTRUMENT SOCIJALNOG MARKETINGA U ZDRAVSTVU". "Područje istraživanja ovog rada jeste socijalni marketing u zdravstvu, te načini korišćenja interneta kao instrumenta socijalnog marketinga. Primer na kojem će se razvijati teorija jeste borba protiv pušenja, te će pažnja biti usmerena na antipušačke kampanje u svetu i Srbiji." počinje ovaj student svoj završni rad, te nastavlja: "Socijalni marketing, a posebno internet kao instrument i kanal socijalnog marketinga je u Srbiji, ali i u svetu, nedovoljno istražen. U Srbiji još uvek ne možemo govoriti o socijalnom marketingu, koji bi podrazumevao celokupni marketing pristup (barem ne o socijalnom marketingu na internetu), već su pokušaji promene ponašanja ciljne grupe svedeni na plasiranje poruka o štetnostima pojedinih stanja. U svetu socijalni marketing na internetu predstavlja ozbiljan rad usmeren pre svega ka mladima koji i najviše koriste mrežu..." Najveće priznanje mom amaterskom blogovanju je usledilo na 22. strani, u poglavlju posvećenom Primerima korišćenja interneta kao sredstva komunikacije, konkretno Fejsbuku gde piše:
" Grupa: Podrška "Zakonu o zabrani pušenja u zatvorenom prostoru"
Grupa je nastala u novembru 2009. godine i danas broji 27.118 članova. Autor grupe je tek svršeni student Visoke medicinske škole Miloš Radović koji je 2. novembra 2009. godine na svom blogu Doctor (na adresi www.misha.blog.rs) napisao tekst o podršci novom zakonu o zabrani pušenja. Kao individualna inicijativa ova grupa je okupila brojne pojedince koji dele korisne informacije i fotografije. Članovi grupe su postavili stotinak fotografija koje pretežno predstavljaju plakate inostranih kampanja protiv pušenja.
Aktivnost u okviru ove grupe pokazuje veliki marketinški potencijal interneta i fejsbuka za brzo okupljanje ljudi oko iste inicijative. Tako je i ova privatna incijativa, bez finansijskih sredstava uspela da pošalje promotivnu poruku desetinama hiljada ljudi. Možda još važnije je što su ove poruke plasirane ljudima od strane njihovih prijatelja (deljenjem sadržaja na Facebooku zidu (Wall) ili opcijom „Like”, a ne tradicionalom „prekini i ponavljaj” metodom... "
Doctor blog, blog o kome se priča diljem interneta pa sve do amfiteatra :DDD
misha | 05 Oktobar, 2010 00:00
Decenija od petooktobarskih promena u Srbiji. Decenija od izbora za izbor. Srbija je tog 05. oktobra 2000. krenula na put demokratije... Predsednik Srbije i Demokratske stranke, jedan od učesnika petooktobarskih promena Boris Tadić je početkom 2010. godine izjavio: "Srbija se nalazi na najvišem nivou demokratskog razvoja u svojoj istoriji, ali proces demokratizacije nije nepovratan." Gde se zaista Srbija nalazi danas, deceniju posle 5. oktobra?! Da li smo tek na pola puta ili još i dalje od pravih Evropskih demokratija...?!
Decenija demokratije u Srba: očekivanja su izneverena, poverenje izigrano, obećanja pogažena. Sistem koji je navodno srušen 5. oktobra nikada nije demontiran. Poluge vlasti su netaknute: država je partijska, tajne službe su van kontrole i u službi pojedinaca, javna preduzeća i dalje služe da se partije namiruju iz njih, a vrhuška se uglavnom bogati. I danas se sve zasniva na presudnom uticaju jedne ličnosti. Plate jesu povećane pet puta u odnosu na isti period pre petooktobarskih promena, ali je zato i sve poskupelo devet puta, a nezaposlenost je tri puta povećana. Pa se nekada, sa pravom, zapitam- da li su to godine koje su pojeli skakavci...?! Da li bi bilo drugačije da se nije dogodio 12. mart 2003. i ubistvo prvog srpskog demokratskog premijera dr. Zorana Đinđića...?!
”Mi smo 10 godina stariji, siromašniji, propaliji. To je cena naše gluposti i naše neodgovornosti. Ne može to besplatno. Ja jedino želim da mi to više nikada ne ponovimo..(..)..Ne može da se promeni Srbija, a da svi ostanemo nepromenjeni. Da bi se promenila Srbija, svako od nas mora pomalo da se promeni, u svom pristupu problemima, u svom mentalitetu, u svojim radnim navikama, jer Srbija - to je zbir svih nas..(..)..Naš cilj je, i mi našu zemlju vidimo da 2004. godine bude zvanični kandidat za Evropsku uniju, da 2010. godine bude ravnopravni član Evropske unije. Sve prepreke na tom putu ćemo uklanjati, bilo da se zovu Milošević, da se zovu ustavi, bilo da se zovu zakoni. Ne postoji ni jedna prepreka koja može da nas zaustavi..(..)..A ako sada Srbija stane, ma koliko sporo kako neko procenjuje da ide, da bi se ponovo pokrenula, proći će deset godina..(..)..Ako danas ne uspemo, jedini razlog smo mi sami!", Zoran Đinđić
„Demokratske“ godine su uglavnom protraćene. Između ostalog zato što smo u njima, umesto proizvodnih pogona- dobili šoping molove, umesto stručnjaka- partijske kadrove, umesto ministara- poslušnike, umesto privrednika- tajkune, umesto investicija- razvlačenje državnog bogatstva... umesto države- farsu. Vizionar je ubijen, a neki drugi petooktobarski lideri su postali evroskeptici, evro-zastranili i pokazali ambicije da postanu veći Miloševići od Miloševića... Jedna od retkih Zoranovih vizija koju su njegovi demokratski naslednici uspeli da ostvare je ona u kojoj je ubijeni premijer rekao: "Za mene je patriotizam to da cene moju zemlju, da ja sa svojim pasošem mogu da idem ponosno preko bilo koje granice." Tako, građani Srbije od kraja 2009. godine putuju bez viza po Evropi. Time smo postali dostojanstveni i slobodni Evropljani. Lepo zvuči ako izuzmemo naš životni standard i plate tj.uopšte mogućnost prosečnog građanina Srbije da putuje. Za razliku od 2000. godine Srbija jeste danas bezbednija država, članica većine svetskih organizacija (Ujedinjene Nacije, Savet Evrope, Partnerstvo za mir,...) ali smo još daleko od Evropske unije (kandidat za članstvo u EU možemo postati 2011., a punopravni član EU tek oko 2020.?!). O NATO-u se i ne razmišlja...iako Vojska Srbije od 2011.postaje profesionalna i već par godina učestvuje u mirovnim misijama širom sveta, primenjujući standarde severnoatlantskog saveza. Ipak, rešenje pitanja Kosova, kao i okončanje saradnje sa Haškim tribunalom (prvenstveno: hapšenje Ratka Mladića zbog ratnih zločina) su još uvek daleko od razrešenja. Tako ovi nasleđeni problemi od Miloševićevog režima dodatno usporavaju ionako spore evropske integracije i razvoj Srbije... Ali, tešim se time da je bolje biti u sporoj traci ka oporavku- nego u brzoj traci ka propasti!
Priča koju je ispričao Đorđe Balašević pre par godina u jednoj emisiji na RTS-u, ovih dana kada se obeležava decenija demokratije u Srba- dobija sve veći značaj, istinitost i težinu. Pokušaću da je se što detaljnije prisetim i što autentičnije podelim sa vama: Posle petooktobarskih promena naši umetnici, među kojima i Đorđe Balašević, su se na koktelu sastali sa umetnicima i političarima iz Evropskih zemalja u čast jedne od prvih godišnjica 05. oktobra 2000. U opuštenoj i prijatnoj atmosferi razgovarali su, ispijajući koktele. Onda je Đole pitao jednog od tadašnjih Evropskih zvaničnika: “Kada će Srbija konačno postati deo Evropske porodice naroda i ući u Evropsku uniju?” Taj neimenovani Evropljanin je odgovorio da pošto Republika Srbija ima kadrovskih i administrativnih predispozicija i prednosti za brže napredovanje ka EU u odnosu na druge države regiona- Srbija će ući u Evropu za DESETAK... (Balašević se tu razočarao, jer jaka evroeuforija mu nije dozvoljavala da se pomiri sa još deset godina čekanja na bolji život i to u trenutku kada je on izgledao kao na dohvat ruke) , ali je završetak rečenice bio poražavajući i još ga je više šokirao: (Srbija će ući u EU za desetak...) ...VLADA!!! Pa eto, sad nam preostaje da polako brojimo Vlade. Pet, za deset godina, još samo ovoliko.....
Iako nije nužno jedan od uslova za priključenja Srbije Evropskoj uniji- održavanje Parade ponosa, u znak podrške LGBT zajednici, je jedan od najvažnijih testova demokratije u nekoj državi koja pretenduje da postane članica EU. Već 10. 10. 2010. se u Beogradu testira srpska policija i državno rukovodstvo da pokažu svetu (a pre svega Evropi) da žele da se obračunaju sa svakom vrstom nasilja i diskriminacije, garantujući toleranciju, slobodu i sve vrste prava svim narodima i manjinskim grupama građana koji u Srbiji žive. Biće to "treća sreća" (posle neuspešnih 2001. i 2009.) da se održi gej parada i tako valjda konačno krene ka Evropi...?! Nadam se da će bar decenija od ovog oktobarskog događaja iz 2010.- značiti i formalni ulazak Srbije u EU, kad već to nije bio slučaj deceniju posle 5. oktobra 2000. godine... Evropo, evo nas...2020.!?!
BELGRADE PRIDE, 10.10.2010. - Srećan ti Peti oktobar...
misha | 09 Septembar, 2010 14:15
Srbija merka sever Kosova - Problem koji Republika Srbija ima sa Kosovom i Metohijom, tzv. Republika Kosovo ima sa severom Kosova.
Kriza oko sudbine Kosova i Metohije je još daleko od razrešenja. Uspostavljanje suvereniteta i kontrole Republike Srbije nad autonomnom pokrajinom Kosovom i Metohijom nije moguće bar od 1998., još pre NATO bombardovanja i jednostranog proglašenja nezavisnosti. Kosovski albanski političari su u februaru 2008. godine proglasili jednostranu nezavisnost pod kontrolom grupe zapadnih zemalja a do sada je taj čin priznalo oko 70 država, među kojima i Amerika i ključne zemlje Evropske unije. Masovno priznanje je, međutim, izostalo i kosovska kriza je ostala otvorena. Svima je jasno da kosovski problem nije rešen i okončan, bez obzira što mnogi Zapadnjaci javno govore kako je to za njihove zemlje “završena stvar”.
Mišljenja Međunarodnog suda pravde o Kosovu, po kome DEKLARACIJA o nezavisnosti Kosova ne krši međunarodno pravo, može da posluži kao presedan za etnički podeljene države. MSP je rešio da izbegne ključno pitanje, a to je "međunarodni legitimitet međunarodne države Kosovo" i umesto toga se usredsredio na "tehničko pravno pitanje". Odluka Suda UN predstavlja opasan i nekonstruktivan presedan za nekoliko važnih zemalja u svetu i za žaljenje je što je MSP samo doprineo dodatnom komplikovanju tog pitanja.
Sadašnje stanje "više od autonomije, manje od nezavisnosti" nije trajno održivo rešenje za neku oblast na tlu Starog kontinenta. Zato- jedino pravo rešenje kosovskog problema se može postići novim pregovorima! Pregovori o Kosovu ne treba da se bave onim šta je bilo nego onim šta je sadašnja realnost. Bez obzira ko je kriv ili nije kriv nešto se na Kosovu, ipak, desilo. A desilo se mnogo toga. To je ta nova realnost koju će morati da uvažavaju novi pregovori ako pregovarači žele da pronađu održivo rešenje. To održivo rešenje pre svega podrazumeva da se izbegnu novi sukobi i da se na bilo koji način uništi zlo seme utrto u odnose izmedju dva, po broju, najveća balkanska naroda, srpskog i albanskog. Emocije su izuzetno velike, krv još vri, i sigurno je da ni jedna ni druga strana neće do kraja biti zadovoljna pregovaračkim rešenjem. Realnost, međutim, zahteva “realnost” i praktičnost.
EU želi da Srbija postane njen član bez obzira na Kosovo, ali je takođe jasno da će morati da se urede odnosi između Srbije i Kosova pre njenog ulaska u Uniju. Zato je saradnja Srbije i Evropske unije (22+5) i po pitanju rešavanja Kosovskog problema veoma značajna. Jer, praktično, Srbiji ništa ne bi značilo usvajanje njene nove Rezolucije u UN o Kosovu, pa makar u njoj pisalo i "Kosovo je srce Srbije"- ako bi se tome usprotivile najmoćnije zemlje EU (kao npr. Nemačka, Velika Britanija, Francuska). Takav dokument bi bio mrtvo slovo na papiru, Kosovo bi i dalje ostalo van suvereniteta Srbije, a Srbiji bi bile stopirane dalje evrointegracije. Zato je Srbija vrlo mudro zajedno sa EU podnela Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija Rezoluciju koja će biti usvojena večeras (09.09.2010.) i koja će zameniti Rezoluciju 1244 usvojenu 1999. (pre 11 godina) a koja će konstatovati novu realnost (a to je: da je Kosovo jednostrano proglasilo nezavisnost ali i da nema puno međunarodno priznanje) i tako će biti otvorena vrata novim pregovorima i ponovnom dijalogu Beograda i Prištine...
Konačno rešenje kosovskog čvora ?!
Po meni, najizbalansiranije i trajno rešenje slučaja "Kosovo" je podela južne pokrajine (sever Srbiji, jug Kosovu). SAD i njeni saveznici u NATO-u zastupaju tvrdo i nerealno stanovište da se granice Kosova ne mogu menjati zbog presedana koji bi to predstavljalo za druge zemlje. Srbija, Rusija, Kina i Indija i druge zemlje na Balkanu o tome imaju mnogo realističiniji stav, da ako su se granice Srbije promenile radi Kosova, zašto su onda toliko bitne granice Kosova, koje nikad nije postojalo kao nezavisna država i čije granice su uspostavljene za vreme komunizma i Josipa Broza Tita?!
Na internetu sam našao zanimljiv tekst o podeli Kosova i najzanimljiviji deo vam prenosim ovde: "Jedini pokušaj u poslekomunističkoj Istočnoj Evropi da se sačuva višenarodna zajednica se završio neuspehom – premda se radilo o društveno, privredno i kulturno veoma razvijenoj zemlji (Čehoslovačka 1990-1993). Od države je još teže, u uslovima nedovoljne razvijenosti, probuđenog nacionalizma i arbitrarno povučenih granica, očuvati demokratski poredak. U državama sastavljenim od posvađanih i neprijateljskih narodnih zajednica, kakvih u Evroaziji nije malo, prva žrtva je demokratski poredak, a druga mir. Ako se u takvim državama uobičajene mere zaštite narodnih manjina i političkog pomirenja pokažu kao nedelotvorne, izgleda da nema druge do da se posvađane narodne zajednice razdvoje. U takvo zaoštrenim i bezizglednim slučajevima, "morali bismo odrediti državne granice tako da su nacije politički ujedinjene pod jednom vlasti i da u državi živi samo jedna nacija." Savetuju da se baš zarad uspostavljanja postojanih demokratskih poredaka obrazuju neprotivrečni i postojani državni okviri, a oni su često određeni baš oblastima koje naseljava nacija.
U takvom svetlu posmatrano, nacional liberalno rešenje kosmetskog pitanja podrazumeva razdvajanje albanske i srpske narodne zajednice na Kosovu i Metohiji. Naime, ako je išta pokazala dosadašnja uprava Ujedinjenih nacija (UNMIK) onda je to dubina ponora između albanske i srpske zajednice na Kosmetu koji primena uobičajenog zavežljaja ljudskih prava i ideologija multikulturnog društva očigledno teško mogu da premoste. Nada da će vreme ublažiti mržnju i doneti neophodnu trpeljivost pa i saradnju albanske i srpske narodne zajednice na Kosmetu zanemaruje činjenicu da tamo u poslednjih vek i po iskustvo mržnje i sukoba višestruko nadmašuje iskustvo snošljivosti i saradnje.
Uz to valja imati na umu da su poslednjih dvadeset godina svakako najgore godine albansko-srpskih odnosa, tokom kojih su čitavi naraštaji odgojeni na mržnji i nasilju (prema jednom istraživanju, na prelazu iz 1998. u 1999. godinu – dakle, pre masovnih stradanja tokom i po završetku rata(!) – kod 36,5% albanskih studenata glavni osećaj prema njihovim srpskim kolegama je mržnja, dok je kod Srba taj procenat "svega" 31%; ravnodušnost prema drugoj strani pokazuje 26% Albanaca i 33% Srba a saosećanje – dakle, jedinu "pozitivnu emociju" zabeležnu i istraživanju, samo 3,8% Albanaca i 5,5% Srba!).
Stoga, i uz najbolju volju svih strana, treba najmanje još toliko vremena da se vrati stanje s kraja sedamdesetih, koje je i onda bilo daleko od dobrog."
Srbija je suočena sa činjenicom da je zadržavanje Kosova i Metohije u celini- nemoguća misija! Po sistemu "daj šta daš": tražila je (nezvaničnim diplomatskim putem, a prema pisanju nekih regionalnih medija) teritorije severno od Ibra, naseljene većinskim srpskim stanovništvom. U prilog tome govore sve češće izjave srpskih političara tipa "razgovaraćemo o svim opcijama", "Put do kompromisa neće biti lak ni pravolinijski, ali nemamo alternativu", "cilj Srbije nije da pobedi albansku zajednicu na Kosovu i Metohiji, već da se postigne kompromis i dogovor", dok je najzanimljiviji ovaj način slaganja reči: "nikada nećemo prihvatiti JEDNOSTRANU nezavisnost Kosova" što ne znači da Beograd neće prihvatiti nekakvu DOGOVORENU nezavisnost Kosova?! To otvara vrata planu B za rešenje pitanja Kosova: nekoj vrsti PODELE TERITORIJE!
Moj avatar je Doctor Misha:)))
Doktor za sve i svašta! Doktor koji od 2007. godine opipava puls Srbije!
★★★★★
Doctor Misha je neka vrsta moje "indijanske inicijacije"- gde imaš jedno ime dok sredina ne shvati ko si, a onda ti daju drugo (pravo) ime. Zahvaljujući ovom avataru sam ušao u blog svet i postao bloger. :)
« | Maj 2025 | » | ||||
---|---|---|---|---|---|---|
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |