doctor

facebook: I ♥ doctor blog
twitter: @DoctorMisha

Priča iz prošlog života

misha | 01 Februar, 2016 12:00

Pre tačno godinu dana sam svoju fascinaciju tom jedinom geografijom na svetu gde srpski narod i danas živi uz more opisao u postu Herceg Novi grade od skalina ! Poželjno je prethodno pogledati isti, kako bi ova maštovita fikcija iz prošlosti bila jasnija. Ovu "priču iz prošlog života", čija je radnja smeštena gotovo šest decenija pre mog rođenja, sam pokušao da ispričam ijekavicom- kako bi delovalo što autentičnije...

Priča iz prošlog života

Hercegnovi 1929.,

Kraljevina SHS

 Rođen sam 16. jula 1901. godine u Hercegnovi. To je bio dan od izuzetnog istorijskog značaja za ovaj grad ali i za cijelu Boku, ne zato što sam ja tad došao na svijet, nego jer je u željezničku stanicu na Škveru upravo tada prispio prvi svečano ukrašeni voz, sa visokim činovnicima Austrougarske. Ova izuzetno važna strateška tačka, luka, vojno utvrđenje južnih austrougarskih trupa, morala je da računa na prugu, u prvom redu zbog jednostavnijeg i bržeg transporta vojnih jedinica i opreme. Carevina je unapređivala svoju željeznicu. Njome su se kretale najsavremenije kompozicije sa modernim, udobnim vagonima. Novi, 20. vijek je tako počeo realizacijom ove vizionarske ideje još iz sedamdesetih godina prošlog vijeka.

 To čudo tehnike dočekali su građani, seoski knezovi i učitelji sa đacima obučenim u narodnu nošnju. Moj otac, braća i stričevi su naravno bili prisutni dolje u gradskoj luci. A kada su se kasno popodne vratili kući na ručak, naša porodica je već bila bogatija za još jednog novog člana, mene. Moja majka je tog dana zapravo bila veći heroj od te gvozdene glomazne mašine! Ne sporim da je željeznica od nemerljivog značaja za ovaj grad, jer nas je povezala sa Dubrovnikom, Trebinjem, Mostarom, Sarajevom, Beogradom, Peštom, Bečom,... Ne znam ni kako su ljudi živjeli ranije ovdje bez te veze sa svijetom? Iskreno, ne razumijem one mještane koji još uvijek negoduju zbog pruge, jer je “bučna, prlja okoliš, zauzima najbolji prostor uz more”?

 

 Vozovi i danas (1929.) jednako redovno saobraćaju hercegnovskim priobaljem, prevozeći putnike, robu i turiste. Turizam, koji je tek bio u povoju na početku vijeka, se sve brže razvija nakon dolaska pruge i mira prije deceniju. Najmodernije parne lokomotive koristile ugalj, i za sobom ostavljale mrki trag, po plažama, stijenama i moru. Voz od željezničke stanice u Hercegnovom, pored tvrđave Citadela, mili obalom, a već umorni putnici nagnuti kroz prozore nestrpljivo čekaju stanicu njihovog odredišta. Sjećam se kako sam prije desetak ljeta kao dječak, šale radi, sjedeći na zidu uz prugu, putniku nagnutom na prozoru vagona smaknuo šešir s glave. Bio sam uplašen zbog tog nepromišljenog poteza, a putnik je sa nevjericom gledao kako “leti” njegov šešir. Mi djeca smo tako ljeti znali da je 14 sati po putničkom vozu koji je dolazio iz Sarajeva i da je vrijeme da se idemo kući na objed, prije nego što se očevi vrate sa posla...

 

 Sjećam se i nešto ranije kada se komšija samo dan nakon Vidovdana 1914. godine vratio iz Sarajeva sa viješću o atentatu na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda. Svi su bili preplašeni jer su znali da je Austougarska monarhija, kao najmoćnija evropska sila, samo čekala povod za novi rat. Tada nisam baš sve to razumio, ali opet, sjećam se i neke neopisive sreće i euforije koja je vladala kod starih- zbog početka otpora prema okupatoru i mogućnosti oslobađanja i ujedinjenja srpskog naroda na ovim prostorima. Živio Gavrilo Princip!

 Crna Gora i Boka kotorska su od 1814. sve do 1918. godine bile pod austrougarskom upravom, uključeni u sastav austrijskog krunskog posjeda. Kraljevina Crna Gora je pokušala da ponovo osvoji Bokokotorski zaliv tokom Velikog rata, kada ga je crnogorska vojska bombardovala sa Lovćena. Srpska vojska je oslobodila Boku 7. novembra 1918., nekoliko dana pred kraj tog najvećeg užasa, zla i nesreće u novijoj istoriji svijeta...

 

 I sada sjedim na Pristaništu i posmatram vozove kako neumorno klize prelijepom obalom uz more. Žao mi je što se na ovim fotografijama ne mogu prenijeti sve te boje, mirisi i sreća... Prelijepo plavetnilo mora, večno gradsko zelenilo, zlatna boja sunčanih dana kojih je u Hercegnovom gotovo 250 godišnje, miris morske soli, ova neka posebna magija... Razmišljam, i da se opet rodim- rodio bih se opet ovdje. Ako bi' se na nesreću rodio negdje drugdje, našao bi' načina i puta do ove moje kuće. Osjetio bih to. Samo bi' pratio prugu i došao do Hercegnovog... Čujem da će uskoro upravo ovdje uz more, kod gradske luke na Škveru biti izgrađena nova zgrada željezničke stanice. Ona će biti moj svjetionik!

 Stihovi našeg porodičnog prijatelja Alekse Šantića napisani prije više od dvije decenije (1906.) su mi uvijek pred očima. Oni su moja himna:

" Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom kô od plave svile,
Ljepša si od tvoje primorkinje vile
I svjetlija si od njenog đerdana.

Nikada se tebe nagledao ne bi'!
No da mi je jedno: da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom
Da vječito šumim i da pjevam tebi.

I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi!
Pa jednoga dana, kad se gospod javi,
Kad orlovi naši visoko zabrode

I sa tvojih ruka panu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda,
I da s tobom slavim dan zlatne slobode !"

 Nedavno nas je napustio, ali će ove njegove misli poput njega samoga živjeti dovijeka. Vjerujem da je i on bio srećan što konačno živimo slobodno u našoj velikoj i moćnoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. I nadam se da će ovaj mir i sloga vladati vječno, poput ove naše dragocene hercegnovske pruge...

Miloš Radović (11. jun 1929.)

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb